Kad povrijediš dobrog čovjeka, ne gubiš samo nekoga ko ti je želio dobro — gubiš najtiši, ali najiskreniji dio svog života.
Dobar čovjek ne odlazi odmah. On prašta više nego što bi trebalo, ćuti kad bi drugi vikali, trpi kad bi drugi digli ruke. On vjeruje da se ljudi mogu promijeniti, da riječi izrečene u ljutnji ne znače uvijek ono najgore. I baš zbog te svoje dobrote, najčešće biva povrijeđen.
Ali kad jednom shvati da mu dobrota više nije vrlina već teret, kad vidi da njegova prisutnost ne znači ništa, tada ustane i ode. Tiho. Bez buke. Bez objašnjenja. Samo tišina ostane za njim — ona teža od bilo koje svađe.
I tada, dok gledaš njegova leđa kako se udaljavaju, shvatiš da to nisu njegova leđa, već ogledalo tvoje sramote. Jer on nije otišao zato što je htio, već zato što više nije mogao.
Dobar čovjek nikada ne odlazi sa mržnjom. U njegovom srcu nema mjesta za osvetu. On samo ponese svoje dostojanstvo i sve one neizgovorene riječi koje su mu stajale u grlu. Ode tamo gdje će ga razumjeti bez potrebe da se stalno dokazuje, gdje neće morati objašnjavati svoju tišinu, niti pravdati svoje srce.
A ti? Ostat ćeš da živiš sa tišinom koju je ostavio iza sebe. I neće te proganjati ono što je rekao, već ono što više nećeš imati priliku čuti od njega.
Shvatićeš, možda prekasno, da su tiha leđa koja se udaljavaju bila tvoja najveća kazna — jer si izgubio nekoga ko te volio bez interesa, bez uslova, bez kalkulacije.
Dobar čovjek ne traži savršenstvo. On traži iskrenost. I kad to ne pronađe, povuče se. Ne zato što odustaje, već zato što zna da se dostojanstvo ne smije gaziti, ma koliko volio.
I zato, kad vidiš da odlazi onaj koji je ćutao, koji te uvijek razumio i koji je uvijek bio tu — nemoj da ga zoveš nazad. Jer kad jednom ode dobar čovjek, ne vraća se.
Ne iz ponosa, već zato što zna da tamo gdje je jednom bio ponižen — ljubav više ne raste.
Tad shvatiš da nisi izgubio samo čovjeka... izgubio si ogledalo svoje duše, i sve ono dobro što si mogao biti uz njega.
18 - 2
Čovjek u životu prođe kroz mnogo toga…
Sreću koja mu ugrije dušu, tugu koja ga slomi, bol koja ga nauči strpljenju i tišini. I tek kad sve to doživi — shvati da ništa nije vječno. Sve dođe i sve prođe, kao godišnja doba koja se smjenjuju, kao dan koji ustupi mjesto noći.
Nikome nije lako, ma koliko spolja izgledalo da jeste. Svako nosi svoj teret, svoje neizgovorene brige i tihe borbe. Niko nema sve servirano na dlanu — sve što vrijedi u životu traži trud, odricanje, vjeru i hrabrost.
Čovjek uči da preživi, da se digne kad padne, da ne gubi nadu ni kad mu se čini da nema izlaza. Uči da vjeruje, i kad mu se vjera zaljulja. Da se moli, i kad mu se čini da ga nebo ne čuje. Da se nada, i kad mu se svi smiju zbog te nade.
Jer bez toga se ne može živjeti.
Bez vjere — srce vene.
Bez nade — duša se gubi.
Bez borbe — život stane.
Svaki pad nosi u sebi novu priliku. Svaka suza ispira tugu i priprema put za osmijeh. Svaki kraj je početak nečeg drugog — možda boljeg, možda težeg, ali uvijek vrijednog življenja.
Čovjek shvati da ne treba trčati za srećom — dovoljno je da nauči prepoznati male stvari koje je donose: miran san, topla riječ, prijatelj koji ostane, porodica koja čeka, sunce koje svane i kad mislimo da neće.
Život nije lak, ali je dar.
On nas lomi, da bi nas oblikovao.
On nas testira, da bi nas ojačao.
I sve dok u nama postoji volja da ustanemo još jednom više nego što smo pali — nismo izgubili.
Jer živeti znači boriti se, voljeti, vjerovati i nastaviti…
Bez toga se ne može živjeti.
41 - 4
Znaš, naučio sam da budem srećan.
Ne zato što mi je život savršen, niti zato što mi se sve dešava onako kako sam planirao.
Nego zato što sam konačno shvatio da sreća ne dolazi od drugih — dolazi iznutra.
Predugo sam očekivao.
Očekivao sam da će me ljudi razumeti, da će uzvratiti iskrenost, da će čuvati ono što sam im poverio.
Ali svaka očekivana reč, svaka nada u tuđu dobrotu — kad ne dođe — zaboli.
I onda sam prestao da očekujem.
I znaš šta? Tada sam se prvi put zaista nasmejao.
Shvatio sam da kad ništa ne očekuješ — ništa te ne može razočarati.
Tada počneš da vidiš lepotu u malim stvarima: u jutru koje miriše na novi početak, u osmehu prolaznika, u tišini pred spavanje.
Život je prekratak da bismo ga trošili na ljude koji ne znaju da cene tvoje prisustvo.
Zato voli svoj život, čuvaj ono što imaš, ne gubi vreme na ono što ne vredi.
Budi srećan — ne zato što je sve savršeno, već zato što si odlučio da u svemu pronađeš nešto dobro.
I ne prestaj da se smeješ.
Jer tvoj osmeh je tvoja snaga.
To je tvoj način da kažeš svetu: „Još sam ovde. Još stojim. Još verujem.“
Pre nego što progovoriš — zastani i slušaj.
Ljudi koji znaju da slušaju, razumeju i ono što nije izgovoreno.
Pre nego što pišeš — razmisli.
Jer svaka reč može izlečiti, ali i povrediti.
Pre nego što potrošiš — zaradi, pošteno, da ti duša ostane mirna.
Pre nego što se moliš — oprosti, jer molitva bez oproštaja ne stiže visoko.
Pre nego što mrziš — pokušaj da voliš, jer mržnja je težak teret koji ne vodi nikuda.
I pre nego što umreš — živi.
Zaista živi.
Idi, vidi, oseti, voli, pogreši, padni, ustani.
Ne boj se života, jer on nije neprijatelj — on je dar.
A svaki dan koji prođe bez osmeha je izgubljen.
Zato, živi za sebe, ali ne sebično.
Živi tako da tvoje prisustvo drugima donese mir, a tvoje odsustvo ostavi tišinu punu poštovanja.
Jer sreća nije u stvarima, ni u ljudima.
Sreća je u tebi — u načinu na koji gledaš svet.
Kad naučiš da ništa ne očekuješ, a sve zahvalno primaš,
tad si zaista srećan.
37 - 5
Ponekad život izgleda kao da se sve ruši.
Kao da se tlo pod tobom trese, a sve što si gradio — trudom, ljubavlju i vjerom — nestaje pred tvojim očima.
I tada, u tom trenutku bola i nereda, pomisliš da Bog šuti.
Da te zaboravio.
Da više nema smisla ni boriti se.
Ali ono što ne vidiš jeste da Bog nikada ne ruši da bi te kaznio — nego da bi te očistio.
Kiše koje dolaze u tvoj život nisu tu da te potope, nego da operu sve ono što je prljavo.
Da spere laži, izdaje, bol i sumnju koje si godinama nosio kao težak teret.
Da otplavi sve ono što ti je smetalo da rasteš.
Nered koji sada vidiš nije kraj — to je početak.
To je trenutak kad Bog slaže kockice tvog života onako kako bi trebale biti.
Dok ti vidiš samo haos, On vidi sliku.
Dok ti vidiš oluju, On vidi rađanje novog dana.
I svaki gubitak, svaka suza, svaka tišina — postaje materijal od kojeg Bog stvara nešto bolje.
On zna kad da ti oduzme, zna kad da te slomi, ali i zna kada da te podigne.
Jer samo onaj koji je bio srušen zna cijeniti novi temelj.
Samo onaj koji je plakao iz dubine duše zna koliko je dragocjen mir.
I kad ti se čini da si ostao sam, sjeti se — Bog nikada ne napušta one koje oblikuje.
Možda sada ne razumiješ zašto te put vodi kroz oluju, ali jednog dana ćeš se osvrnuti i reći:
„Da nije bilo tih kiša, nikada ne bih procvjetao.“
Zato ne bježi od kiše — stani pod nju.
Neka pere, neka čisti, neka odnese sve što ti više ne treba.
Jer svaka kap koja padne na tvoje rane nosi poruku:
„Još uvijek te volim. Još uvijek imam plan.“
Kod Boga ništa nije slučajno.
Ni tuga, ni gubitak, ni čekanje.
Sve ima smisao — čak i ono što ti se danas čini kao kraj.
Samo vjeruj.
Jer iza svake kiše, iza svakog bola, stoji početak nečeg novog i predivnog — upravo onako kako je On zamislio.
29 - 2
Ima jedna tanka, gotovo nevidljiva crta, koja dijeli čovjeka od nečovjeka.
Ne vidiš je dok si dobar, dok daješ, dok vjeruješ da svako u sebi ima barem tračak ljudskosti.
Ali kad jednom pređeš tu crtu — ne zato što si želio, nego zato što su te natjerali — onda shvatiš koliko je čovjek krhak, koliko srce zna biti lomljivo.
To je ona crta koja nastane kad ti ljudi, kojima si vjerovao, okrenu leđa bez razloga.
Kad se pretvoriš u stranca u životima onih za koje si disao.
Kad tvoje dobro uzmu zdravo za gotovo, a tvoju tišinu protumače kao slabost.
Kad tvoje ruke, koje su pomagale, postanu prazne — jer više nema kome da daju.
To je trenutak kad u tebi nešto zauvijek utihne.
Kad prestaneš objašnjavati, dokazivati, nadati se.
Kad više ne tražiš da te razumiju, jer znaš da oni koji su te ranili to nikada neće ni pokušati.
I nije to mržnja, nije ni osveta.
To je hladnoća — tiha, dostojanstvena, kao kad se more povuče nakon oluje i ostavi iza sebe samo kamenje i tišinu.
Ljudi u tebi ubiju sve ono dobro što si za njih osjećao.
Ubiju osmijeh koji si čuvao za njih, brigu kojom si ih pokrivao, i onu iskrenost koju si mislio da svi cijene.
I onda ostaneš ti — ogoljen, promijenjen, ali i jači.
Naučiš da dobrota nije slabost, nego hrabrost koja prečesto biva ranjena.
Naučiš da oprost ne znači zaborav, nego mir sa sobom.
I od tog trenutka počinješ birati.
Birati kome ćeš dati dio sebe, kome ćeš otvoriti srce, a kome samo vrata da izađe.
Shvatiš da nije svako vrijedan tvoje dobrote.
Jer postoji ona crta — tanka, ali oštra kao britva — iza koje više ništa nije isto.
Pređeš je jednom… i nikada se više ne vraćaš isti.
30 - 4
Ne pričam mnogo ovih dana… ne zato što nemam šta da kažem, nego zato što su mi riječi postale teške. Umorile su se od objašnjavanja, od opravdavanja, od pokušaja da me neko razumije. Znaš, postoji verzija mene koju sam tiho sahranio, negdje između razočaranja i tišine. To nije bio trenutak, to je bio proces — spor, neprimjetan, ali neumoljiv. Svaki put kad sam morao biti jak dok sam se lomio iznutra, komad te verzije mene nestajao je.
Nekad sam bio onaj koji se smije iskreno, bez razmišljanja. Onaj koji vjeruje ljudima, koji daje sve od sebe jer vjeruje da dobro uvijek pobjeđuje. Danas se smijem, ali nekako više očima nego dušom. Ljudi vide da se krećem, da funkcionišem, da radim, da pričam — ali ne vide ono što se odvija iza tog osmijeha. Ne vide borbu između onoga što sam bio i onoga što sam morao postati da preživim.
I znaš šta je najteže? Kad shvatiš da ti nedostaješ sam sebi. Onaj stari ti, koji se nije plašio da voli, da vjeruje, da sanja. Onaj koji je mislio da svaka rana zarasta, a da su ljudi bolji nego što zapravo jesu. Taj ti, kojeg si izgubio dok si pokušavao da sačuvaš sve oko sebe.
Sada je tišina postala moj najvjerniji sagovornik. U njoj ne moram da objašnjavam, ne moram da glumim da sam dobro. U njoj mogu da dišem, makar na trenutak. Neki dani su dugi, teški, kao da nikad neće svanuti. Ali i u toj tišini, duboko u meni, još uvijek postoji iskra onog starog mene — mala, ali živa.
Možda jednog dana opet progovorim naglas. Možda opet počnem da vjerujem, da osjećam bez straha. Ali do tada, ostajem u tišini, praveći mir sa onim što jesam postao… i čuvajući uspomenu na onog koji sam nekad bio.
Jer, iako se mijenjamo, iako život uzme više nego što da — negdje u nama, u nekom tihom kutku duše, stari mi još uvijek diše. Samo čeka da ga ponovo pronađem.
44 - 6
Negdje između tišine ravnica i blagih bosanskih brežuljaka, u opštini Prnjavor, smjestilo se selo Brezik. Malo, mirno, skromno — ali puno života, uspomena i tihe snage običnog čovjeka.
Kroz vijugave seoske puteve, koji se ljeti praše, a zimi znaju biti klizavi i teški, dolazi se do Brezika. Selo kao da je zaustavljeno u vremenu, čuva onaj stari bosanski mir, onaj osjećaj djetinjstva kad se sve činilo jednostavnije. Ovdje ljudi i danas žive polako — bez žurbe, bez galame, bez potrebe da svijet juri.
Nekad je Brezik bio puno življi. Kuće su bile pune djece, dvorišta glasna od smijeha, a njive su mirisale na svježe pokošenu djetelinu i domaći hljeb iz krušne peći. Danas, prema popisu, tek nešto više od stotinu duša ostalo je da čuva svoje domove, sjećanja i grobove svojih predaka. Mnogi su otišli — neki u gradove, neki preko granice — ali srce uvijek vuče nazad, na onaj put koji vodi kroz zelene breze i livade do rodne kuće.
Selo leži na oko 219 metara nadmorske visine, u blagom proplanku koji spaja dolinu Ukrine sa šumovitim brdima. Tu se još čuju ptice rano ujutro, a nebo je čisto, široko i mirno. Kad vjetar dune s polja, donese miris zemlje i kukuruza, i tada čovjek shvati — ma koliko svijet napredovao, ovakva mjesta su prava riznica duše.
U Breziku ima starih kuća, onih s drvenim gredama i starim crijepom, koje prkose vremenu. Ima i novijih, podignutih od onih koji se s nostalgijom vraćaju svome kraju. Ali sve ih povezuje ista priča — priča o upornosti, o korijenima koji se ne čupaju lako.
Stanovnici su ljudi jednostavni, vrijedni, naviknuti na rad i skromnost. Neki čuvaju stoku, neki obrađuju zemlju, a neki se vraćaju samo ljeti da obiđu rodnu kuću. I svako će ti reći — ovdje se živi mirno, skromno, ali srcem punim.
Kao i mnoga sela širom Bosne, i Brezik nosi tugu odlazaka, ali i ponos opstanka. I dok stariji sjede pred avlijom, gledajući u put koji vijuga kroz selo, u njihovim očima vidiš sve — i prošlost i nadu.
Možda nema više školske djece na svakom ćošku, možda je po koja kuća zatvorena, ali duša sela nije nestala. Ona živi u tišini, u svakoj travki i svakom pogledu koji se izgubi prema horizontu.
Zato kad čovjek dođe ovdje, osjeti nešto što u gradu ne može — onaj mir koji ne traži objašnjenje. Brezik je selo koje podsjeća da život nije u brzini, nego u tišini. Da bogatstvo nije u kvadratima, nego u korijenima.
I dok sunce polako zalazi iza brijega, a dim iz dimnjaka krene lagano ka nebu, znaš da je to ona prava slika Bosne — tiha, skromna, ali lijepa do bola.
Pozdrav svima koji su nekada živjeli, koji još uvijek žive ili se vraćaju u Brezik. I svima vama, gdje god da ste — neka vas ova priča podsjeti na vaš zavičaj, na selo koje nikad ne zaboravlja svoje ljude.
37 - 4
Nekad je tu stajala kuća — pod pločom, čvrsta, nova. Ispred nje šljivik, mlad i tek posađen. Sve je mirisalo na život i budućnost. A onda je došlo ono vrijeme kad se ne bira između odlaska i ostanka — nego između straha i nade. Torbe su bile pune, srca teška. Kuća je ostala prazna, ali sjećanja nisu.
Daleko od doma, započeo je novi život. Radilo se, štedjelo, gradilo. Slalo se kući, svaka marka imala ime — “za pločice”, “za fasadu”, “za djecu kad se vrate.” A godine su prolazile, jedna za drugom, tiho, neprimjetno.
Na odmor bi se dolazilo žurno. Da se popravi ono što je zastarjelo, da se zamijeni staro novim, da se doda nešto što „fali“. Sve je bilo moderno, blistavo, ali hladno. Nije bilo vremena ni za kahvu s komšijom, ni za razgovor ispod oraha. Sve se radilo, samo se nije živjelo.
Ni gost nije bio više dobrodošao, jer bi mogao prosuti kap po pločicama, dotaknuti zavjesu, pomjeriti red. Ljepota je postala svetinja, a toplina nestala. Kuća je disala bez duše.
I tako — sve dok godine nisu sletjele kao lišće s jeseni. Prvo je otišao onaj koji je kosio travu i oblikovao grmove. A onda, ubrzo, i ona koja je čuvala red i miris doma. I jedna i druga dženaza — tiha, skromna, s nekoliko rodbinskih glasova i mnogo tišine.
Poslije svega, vrata su zaključana, kapija zatvorena, roletne spuštene. Djeca su došla — ne kao povratnici, nego kao stranci. Popisali su sve: zemlju, kuću, njive. Sve su pretvorili u papire. Rekli su da ih ne vuče ništa. I otišli.
Na kapiji je osvanula tabla — „Prodaje se.“
Unutra je ostalo sve:
namještaj koji nikad nije poslužio nikome,
kuhinja bez mirisa hrane,
tepisi koji čekaju korake koji se nikada neće vratiti.
U mutvaku, među stvarima, ostala je smotana ponjava. Kad su je novi ljudi odmotali, u njoj — novac. Sakriven, ne od drugih, nego od sebe same.
Ostalo je sve... osim onih koji su to s ljubavlju gradili.
A njihovi glasovi sada šapuću među zidovima,
da nije dom ono što sija,
nego ono što miriše na život.
46 - 4
Ne nosi uniformu, nema oružje, ne bori se na bojištu — ali vodi bitke svakog dana.
Od prvog plača svoga djeteta, pa sve do zadnjeg daha koji udahne, ona je na prvoj liniji života.
Bori se protiv umora, gladi, bola, briga, suza i neprospavanih noći.
Bori se i onda kad više nema snage, kad joj se tijelo slama, a srce puca od tuge — jer zna da mora.
Zna da je dijete njena misija, njena odgovornost, njeno srce izvan njenog tijela.
Majka ćuti kad bi drugi vikali.
Oprašta kad bi drugi otišli.
Smije se i kad joj je najteže, jer ne želi da dijete vidi suzu u njenom oku.
Ona nema slobodan dan, nema odmor ni godišnji, nema nagrade ni priznanja — a zaslužila je sva priznanja svijeta.
Majka je stub svake kuće, temelj svakog doma, toplina svakog srca.
Ona zna razumjeti bez riječi, zagrliti bez pitanja i voljeti bez granica.
Kad svi odu, ona ostane.
Kad sve nestane, ona i dalje vjeruje.
I kad joj cijeli svijet okrene leđa, ona je tu — da pruži ruku, da pruži srce.
Majka ne traži ništa zauzvrat, ali zaslužuje sve.
Ona je svjetlo u najmračnijim noćima, tišina u olujama, snaga kad misliš da je više nema.
Njen pogled liječi, njen glas smiruje, njen zagrljaj vraća život.
Zato, kad god se zapitate ko je najveći borac —
ne tražite ime u knjigama, ni lice u vijestima.
Pogledajte majku.
Tu, u njenim umornim rukama, u očima punim brige i ljubavi —
vidjet ćete hrabrost kakvu svijet ne poznaje.
Jer majka je borac koji nikada ne odustaje.
Ona ne traži pobjede — ona ih stvara, svaki dan, u tišini.
Za svoje dijete.
Za porodicu.
Za ljubav.
48 - 8
Život je eho.
Sve što pošalješ, prije ili kasnije vrati ti se — možda ne istim putem, ali uvijek s istom snagom. Ako širiš dobrotu, ona će te jednog dana pronaći, možda u osmijehu neznanca, možda u miru koji osjetiš kad se dan smiri.
Ako siješ ljubav, ona će ti cvjetati tamo gdje se najmanje nadaš.
Ali ako siješ mržnju, ako drugima želiš zlo, ne zaboravi — zemlja pamti svaku sjemenku.
Sve što daješ, to i dobijaš. Možda ne odmah, ali život ne zaboravlja.
Kada drugima pružiš ruku, i tebi će je neko pružiti onda kada ti bude najpotrebnija.
Kada izgovoriš lijepe riječi, one se vraćaju, kao tiha zahvalnost svijeta koji te čuje.
Isto tako, kada sudiš drugima, sjeća se i to — jer ono što vidiš u drugima, to zapravo postoji i u tebi.
Zato gledaj dobro, misli dobro, govori dobro.
Život je kao planina — ono što uzvikneš, to ti se vraća nazad.
Ako vičeš ljutnju, čućeš je dvostruko jače.
Ako šapućeš ljubav, ona će se vratiti kao pjesma.
Ako širiš mir, pronaći ćeš ga u sebi.
Zato šalji dobrotu.
Šalji je riječima, pogledom, djelima.
Šalji je onima koji je zaslužuju, ali i onima koji su je zaboravili.
Jer život nije ono što nam se dešava, nego ono što od sebe dajemo svijetu — i ono što nam se jednog dana vrati, kada se najmanje nadamo.
Sjeti se toga svaki put kad kreneš iz kuće, kad pogledaš čovjeka naspram sebe, kad ti se čini da ništa nema smisla.
Sve ima smisla. Samo pošalji ono što želiš da ti se vrati.
Jer život, na kraju, uvijek odjekne onim što iz nas izađe.
Život je eho.
Zato šapći ljubav… i vratiće ti se kao mir.
40 - 4
Dobrodošli na kanal Kočevska dolina!
Ovdje otkrivamo srce Bosne i Hercegovine – napuštena sela, skrivena naselja, zaboravljene priče i mirise djetinjstva. Snimamo stara i nova mjesta širom Bosne i Hercegovine – od uskih seoskih puteva do gradskih sokaka.
Svaki kadar priča svoju priču.
Ako voliš autentične predjele, ljude koji su ostali i one koji su otišli, i ako te zanima kako danas izgleda rodno mjesto tvojih predaka – na pravom ste mjestu.
Pretplatite se i krenite sa nama u vožnju kroz prošlost i sadašnjost naših krajeva.
Kocevska dolina 062 446 589
Ukoliko imate neku zanimljivu pricu a zelite je podijeliti sa nama slobodno se javite
Joined 26 May 2011