Welcoem to posts!!
in the future - u will be able to do some more stuff here,,,!! like pat catgirl- i mean um yeah... for now u can only see others's posts :c
Jeste li ikada čuli za micelij? Ova nevjerojatna podzemna mreža gljivičnih niti djeluje kao prirodni sustav podrške biljkama, povezujući ih baš kao što internet čini nama. Kada micelij formira partnerstvo s biljnim korijenjem, to se zove micorrhiza, i olakšava razmjenu hranjivih tvari, vode, pa čak i vitalnih informacija među različitim biljnim vrstama. Zahvaljujući miceliju, drveće i biljke mogu zapravo komunicirati, dijeliti resurse, pa čak i upozoriti jedni druge na prijetnje koje se pojavljuju na horizontu.
Zamislite šumski prizor u kojem, nakon nesretnog događaja posječe drvo, mreža micelija kreće u akciju. Ona upozorava obližnja stabla na signal za pomoć, a oni povezani putem ove izvanredne mreže reagiraju kanalizacijom hranjivih tvari i vode na panj pogođenog stabla, očajnički ga pokušavaju održati na životu. Ova zamršena međupovezanost je ono što osigurava sveukupno zdravlje i opstanak šume, a svako drvo služi kao ključni dio veće slagalice ekosustava.
Sada zamislite ljudsko društvo koje djeluje pod sličnom strukturom nalik miceliju - zajednicu definiranu empatijom i suradnjom. U takvom svijetu pojedinci bi bili duboko usklađeni s potrebama i borbama jedni drugih. Tijekom kriza odgovori bi bili ujedinjeni i trenutni, tako da se nitko ne suočava s nedaćama sam. Resursi bi se dijelili ravnomjerno, njegujući dubok osjećaj zajednice i međusobne pomoći.
Ova bi utopija iznjedrila kulturu empatije i suradnje, izrađujući otporno i brižno okruženje. Baš kao što mreža micelijuma jača i štiti šumu, ljudska mreža izgrađena na brizi i suosjećanju mogla bi pomoći svakoj osobi da napreduje. Veze međupovezanosti potaknule bi kulturu solidarnosti, gdje briga jedni o drugima postaje druga priroda, poput bitnih procesa koji održavaju prirodne ekosustave.
Kad bi čovječanstvo moglo prihvatiti takav model, mogli bismo pretvoriti naš svijet u mjesto gdje su dobrota i podrška temeljni kao i micelij koji zajedno plete živopisnu tapiseriju šume.
1 - 3
Nevjerojatna priča o upornosti, pomicanju granica, ali i neizmjernoj ljubavi prikovat će vas za ekran i natjerati na razmišljanje
piše: Martina Hrupić
Najbolji alpinist svoje generacije. Predvodnik nove generacije alpinista. Jedan od najboljih penjača svih vremena… Marc-André Leclerc je tijekom svog kratkog života dobio različite nadimke. I svaki je bio točan. Bio je poseban, duboko i zaigrano zaljubljen u planine, skroman, ali i ambiciozan, živio je za visine, za led, za stijenu, za iskustvo, i to daleko od medijske pompe… No, što je više ‘bježao’ i ‘vrtio svoj film’ to su ga više željeli, a njegova fascinantna, ali i prebrzo završena životna priča ispričana je i u dokumentarcu ‘The Alpinist’ iz 2021. godine koji se može pogledati na Netflixu. Dokumentarac istražuje njegovu osebujnu ličnost, penjačke i alpinističke podvige, ali i njegov obiteljski i ljubavni život. Dokumentarac je to koji izaziva divljenje, strahopoštovanje, strepnju, ali i tugu.
ODUVIJEK GA PRIVLAČILE PLANINE, KAO MALI DJEČAK ZNAO SVE O EVERESTU
Leclerc se rodio 1992. godine u Kanadi. Odrastao je u malom gradiću Agassiz u dolini Fraser. Nije bio uobičajeno dijete. Bio je iznimno živ, zanimale su ga potpuno drugačije stvari od vršnjaka. Kad je imao samo četiri godine, piše Outside Magazine, znao je sve o Mount Everestu i sve detalje o podvizima legendarnih Edmunda Hillaryja i Tenzinga Norgaya. S devet godina već se okušao na umjetnoj stijeni u sklopu šoping centra, a s vremenom na penjačkim natjecanjima pobjeđivao i starije od sebe. No, od umjetnih stijena ipak su ga više zanimale planine. Penjanje u planinama bilo je, piše isti izvor, jedino vrijeme kad se njegov mozak mogao opustiti.
NEVJEROJATNI USPONI NA NEKE OD NAJTEŽIH VRHOVA
Njegovi uspjesi, o kojima imamo prilike doznati i u dokumentarcu, doista su nevjerojatni. I nemoguće je ostati imun na prizore njega u akciji, kako ovisi, primjerice, o krhkom, nepredvidljivom ledu… Svojim nevjerojatnim podvizima zauvijek je zadužio alpinističku zajednicu. Jedan od takvih definitivno je prvi zimski solo uspon na Torre Egger u rujnu 2016. godine. Prije toga, upisao se u povijest kao penjač koji je uspio svladati, i to solirati, najteži ikad ispenjani smjer na Cerro Torreu, The Corkscrew. Bio je sedma osoba na svijetu koja je svladala taj uspon.
SAVRŠENA MJEŠAVINA UMIJEĆA, ODVAŽNOSTI I LJUBAVI
Leclerc je imao sve karakteristike koje su mu omogućavale da uspješno ispenje i ono nemoguće. Bio je fizički spreman i izdržljiv, dovoljno snažan, ali naoružan i svim nužnim tehničkim penjačkim umijećima koje je uspješno kombinirao i primjenjivao u ponekad naoko neizvedivim uvjetima – na visokoj nadmorskoj visini, izazovnim vremenskim prilikama, mokroj stijeni koja se izmjenjivala s ledom… Imao je sve, a u tome ‘svemu’ najviše je uživo kada je bio daleko od centra pažnje. ‘Izgubila’ ga je svojedobno čak i ekipa koja je snimala dokumentarac.
OD PLANINA JE VIŠE VOLIO TEK PLANINE U DRUŠTVU SVOJE DJEVOJKE BRETTE
The Alpinist je, isto tako, priča i o ljubavi. Naime, svi kažu da je Leclerc od planina vjerojatno više volio samo ‘planine u društvu svoje djevojke Brette Harrington’, koja se, među ostalima, i sama pojavljuje u dokumentarcu, kao i Leclercova majka. On, tada 19-godišnjak, i godinu dana starija Brette upoznali su se u Squamishu 2012. godine. Brzo su se zaljubili i krenuli u zajedničke penjačke i alpinističke pothvate. Živjeli su za divljinu i sve je ostalo bilo, činilo se, manje bitno. Primjerice, živjeli su ispod stubišta njegova prijatelja. Zvao ju je ‘ona slatka’.
POSLJEDNJA PORUKA I UŽE KOJE SVJEDOČI O TRAGIČNOM KRAJU
Posljednji put joj je poslao poruku s aljaškog Mendenhall Towersa, gdje je s kolegom alpinistom penjao novi smjer. “Ljubavi, na vrhu sam. Bio je to nevjerojatan uspon”, napisao joj je. Brette ga više nikada nije čula. A ni vidjela. Naime, pri spustu, on i njegov partner stradali su u lavini ili nekoj vrsti odrona. Bilo je to 2018. godine. U tu avanturu krenuli su 5. ožujka, a u bazni kamp su se trebali vratiti dva dana kasnije. To se nije dogodilo.
Tijekom naknadne potrage uočeno je njihovo uže, no njihova tijela nikada nisu pronađena. “Važno je cijeniti mjesto na kojem si i imati pamtljivo iskustvo, nešto što će ostati s tobom dugo vremena. Kada budem star, želim u svom pamćenju imati sve te avanture”, rekao je svojedobno za spomenuti magazin. Nažalost, nije doživio starost o kojoj je govorio. No, iza njega doista je ostalo sjećanje na njegove avanture. I lekcija kako živjeti punim plućima i neustrašivo.
0 - 0
Planinarska etika – kako prepoznati pravog planinara?
Planinarska etika nije nešto što shvaćamo kao nametnute nam propise i pravilnike. Ona je ugrađena u mentalni sklop svakog istinskog planinara. Planinarska etika predstavlja odraz odgovornog, humanog i solidarnog ponašanja planinara. Danas, kada je planinarstvo postalo vrlo popularno među svim dobnim skupinama, zasigurno ne možemo reći da je svaki član planinarske organizacije planinar.
Planinar se ne postaje plaćanjem godišnje članarine u Planinarskom društvu kao što se planinarom ne prestaje biti ukoliko niste obnovili vašu člansku iskaznicu za tekuću kalendarsku godinu. Planinar se nadograđuje postepeno i kontinuirano razvijanjem svojih psiho-fizičkih iskustava i zrelosti, a te vrijednosti postepeno postaju neotuđivi dio osobnosti svakog pojedinog planinara.
Današnjem omasovljavanju članstva planinarskih udruga doprinose individualci koji teže stjecanju novih znanja i vještina u osobnom razvoju, te izletnika i avanturista željnih druženja i aktivnog odmora u prirodi. Samo dio njih će postati i ostati pravi planinari.
Svaki pojedini član planinarske udruge ne razvije osjećaj pripadnosti svome matičnom Planinarskom društvu. Štoviše, ne postoji nikakva ograničavajuća okolnost da istovremeno budete član nekoliko planinarskih udruga koristeći benefite tog članstva.
Tijekom vaših izleta i boravka u prirodi često ćete sretati ljude u planinarskoj odjeći s planinarskom opremom. No, brendirana oprema i odjeća nije odraz nivoa planinarske svijesti. U planini zasigurno odjeća ne čini planinara! Planinarska etika je odraz nivoa planinarske svijesti, kako pojedinca tako i svake planinarske organizacije.
Kako prepoznati pravog planinara?
Prilikom boravka u prirodi svi planinari se međusobno pozdravljaju srdačno i s poštovanjem. Osim toga, planinari pozdravljaju sve ljude koje sreću na svom putu bilo da se radi o mještanima, šumarima, lovcima ili izletnicima. Planinari njeguju odnose s gorštacima i lokalnim stanovnicima na područjima koja posjećuju i obilaze. Sasvim je prirodno pozdraviti nepoznatu osobu u prolazu, međusobno razmijeniti informacije, te pružiti bilo kakvu vrstu pomoći ako se ukaže potreba za time. To se zove solidarnost.
Prilikom mimoilaženja na uskim i strmim planinarskim stazama planinari koji se penju zaustavljaju se kako bi pozdravili i propustili planinare koji su u silasku s planine, čime im simbolično iskazuju poštovanje. Ovo je tipično ponašanje među planinarima. Na planini nikada nećete sresti planinara koji se nestrpljivo probija da prođe mimo vas dok ste u silasku.
Tempo hoda u planini prilagođava se tempu hodanja najsporijem članu grupe. Planinari nikad ne ostavljaju nikoga samog u planini i pobrinut će se za nemoćne i ozlijeđene makar to iziskivalo promjenu plana i odustajanje od vrha. U planini jači pomažu slabijima. Planinarstvo nije sportsko nadmetanje.
Tijekom svog boravka u prirodi planinari se najčešće kreću u tišini kako ne bi remetili život koji tamo obitava. Svjesni da su tamo samo gosti u tuđem domu, ne viču i ne galame plašeći i uznemiravajući životinje. Planinari istinski poštuju prirodu, te se ponašaju vrlo odgovorno u njoj. Ne trgaju i ne čupaju bilje, te ne šutiraju kamenje koje bi nekoga moglo ozbiljno ozlijediti u padu. Planinari najčešće koriste zviždaljke za međusobno dozivanje i komunikaciju u prirodi.
Planinari ne ostavljaju smeće u prirodi, te sve što su unijeli na svojim leđima isto tako iznesu iz nje. Ukoliko u prirodi nailazite na nepoželjne tragove civilizacije i ambalažni otpad, oni nisu uzrokovani prisustvom planinara već nesavjesnih i neodgovornih izletnika. Na izvorima, cisternama i u planinarskim domovima voda je dragocjeni resurs za sva živa bića te se koristi racionalno, ne rasipa se i ne zagađuje. Planinarske udruge educiraju svoje članove putem predavanja u planinarskim školama, a stariji i iskusniji planinari svojim ponašanjem, postupcima i praktičnim savjetima predstavljaju uzor i primjer. Tako manje iskusni planinari na terenu stječu iskustva i znanja koja se implementiraju u njihov karakter i odnos prema životu općenito.
Planinari se odgovorno ponašaju koristeći i održavajući planinarsku infrastrukturu i opremu, planinarska skloništa, putokaze, upisne knjige i žigove za opće dobro. Odgovorni planinari tijekom svog boravka u prirodi pokupe smeće na koje naiđu, popravljaju putokaze, uklanjaju debla, pripreme zalihe drva za sljedeće posjetitelje prije svog odlaska iz skloništa. Na zajedničkim planinarskim pohodima, planinari uvažavaju i poštuju odluke vodiča i kada im one nisu sasvim po volji. Svoje individualne želje odgoditi će za svoje individualne izlete. U planinarskim domovima i kućama poštuju Kućni red te su međusobno uviđavni i obzirni prema drugim planinarima koji se odmaraju u domu od napornih planinarskih pohoda. Planinari su izrazito društveni, ali nenametljivi i solidarni te se međusobno uvažavaju. To se zove planinarski duh.
Istina je da danas baš svaka svjesno odgovorna osoba može postati pravi planinar, a najbolje predispozicije imaju izviđači koji su već u svojoj izviđačkoj organizaciji razvili odnos međusobne solidarnosti i ljubavi prema prirodi.
2 - 0
10 BOLESTI KOJE SPRIJEČAVA HODANJE: Koliko imaš godina, toliko minuta šetaj svaki dan!
Obična šetnja u kontinuitetu čini čuda za tijelo. Evo koje bolesti spriječava:
1. Hodanje spriječava rani početak demencije, smanjuje rizik od razvoja Alchajmerove bolesti i poboljšava vaše opšte mentalno blagostanje smanjenjem stresa i oslobađanjem endorfina.
2. Krenite na put da poboljšate vid i zaštitite svoje oči od potencijalnih problema, kao što je glaukom, u budućnosti. Ako šetate, spriječićete propadanje očiju.
3. Hodanje nije ništa manje efikasno od trčanja kada je u pitanju prevencija srčanih oboljenja i moždanog udara.
4. Hodanje je aerobna vježba, što znači da povećava protok kiseonika u krvotoku i pomaže u uklanjanju toksina i otpada, što je odlično za vaša pluća.
5. Hodanje kao vježba je iznenađujuće efikasniji način za prevenciju dijabetesa.
6. Samo pola sata hodanja svakog dana ne samo da smanjuje rizik od razvoja raka debelog crijeva već i poboljšava varenje i reguliše rad crijeva.
7. Samo 10.000 koraka dnevno može biti jednako efikasno kao i potpuni trening u teretani, posebno ako dodate neke intervale ili hodanje uzbrdo.
8. Hodanje može obezbijediti veću pokretljivost zglobova, spriječiti gubitak gustine kostiju, pa čak i smanjiti rizik od preloma.
9. Hodanje je pravi spas za one koji imaju bolove u leđima tokom izazovnijih vježbi sa velikim uticajem.
10. Hodanje ublažava simptome depresije.
Koliko i kako šetati tokom dana:
30 minuta šetnje svaki dan treba da bude vaš cilj, ali naučnici predlažu da šetate onoliko minuta koliko imate godina. Recimo, ako imate 45 godina – šetajte 45 minuta svaki dan.
Za starije ljude predlaže se lagano do umjereno brzo šetanje pola sata svaki dan! Ako ostajete bez daha dok hodate ili ne možete da održite konverzaciju, vjerovatno brzo hodate – zato smanjite intenzitet.
0 - 0
Jednog će dana planina koja je bila ispred vas biti tako daleko iza vas da će biti jedva vidljiva u daljini. Ali tko ćete postati učeći kako se na nju popeti? To će se promjeniti zauvijek.
To je smisao planine.
Planina si ti, bestseler autorice Brianne Wiest, savršen je putokaz za razumijevanje zašto se sabotiramo, kada to radimo i kako da prestanemo - zauvijek. Planina je stoljećima služila kao metafora za velike izazove s Kojima se suočavamo, pogotovo za one koji se čine nesavladivima. Naše supostojeće, ali i oprečne potrebe razlog su zašto se sabotiramo i opiremo promjeni sve dok ne dosegnemo samo dno. Ova knjiga objašnjava nam kako učiti iz štetnih navika, izgraditi emocionalnu snagu, naučiti razumjeti rad našeg mozga i tijela te otpustiti prošlosti da bismo ostvarili svoj puni potencijal. Svladavanje planine zahtijeva da se fokusiramo na unutarnji rast, proradimo traume, razvijemo otpornost i prihvatimo da su izazovi prilika da postanemo mentalno jači i ostvarimo bolju kvalitetu života.
Na kraju, ne trebamo svladati planinu, nego sebe.
0 - 1
Zašto Slovenci planinare?
Odgovor je ostajao nedostižan i najvećim umovima današnjice, kao na primjer Slavoju Žižeku, koji je nekoć iskreno priznao da mu ostaje neshvatljivo zašto bi se netko iz doline uspinjao na vrh brda pa se s tog istog brda spuštao u tu istu dolinu
Piše Goran Vojnović
U švedskom gradu Luleå, u borbi protiv sve veće usamljenosti svojih građana, gradske vlasti su pokrenule akciju Säg hej iliti Reci ’Zdravo’. Što zbog povijesne izolacije od ostatka svijeta, što zbog izrazito rijetke naseljenosti, što zbog nečeg trećeg, nepojmljivog ili neobjašnjivog, Šveđani nisu baš voljni neobavezno čavrljati sa neznancima kao na primjer Englezi ili Amerikanci koji su takozvani small talk usavršili do te mjere da ozbiljno razgovaraju još samo sa svojim psihoanalitičarima.
Za razliku od njih, Šveđani tu vrstu komunikacije preziru kao nepotrebnu i suvišnu pa često namjerno izbjegavaju poglede prolaznika na ulici odnosno održavaju primjerenu međusobnu razdaljinu kada stoje u redu ispred blagajne ili čekaju autobus na stanici. Na žalost osamdeset tisuća žitelja Luleå našli su se naučnici koji tvrde da takvo ponašanje Šveđana šteti njihovu zdravlju te ih pozvali da šetajući gradom krenu jedni druge pozdravljati.
Nama koji živimo nekoliko tisuća kilometara južnije teško je povjerovati da bi akcija Säg hej mogla riješiti probleme usamljenih Šveđana. Kao prvo, mi ovdje vrlo dobro znamo da naučnici ne rješavaju već stvaraju probleme, a kao drugo nam je prosto nemoguće zamisliti društvo čiji se problemi mogu riješiti izgovaranjem jedne jedine riječi nekoliko puta dnevno. Drugim riječima, ako takav problem postoji, on po nama ni ne zaslužuje da ga se naziva problemom i da se za nj traže rješenja.
Tako sam, priznajem, i sam razmišljao kada sam pročitao vijest i počeo se smješkati zamišljajući jadnog odraslog Šveđanina kojem vlast, kao nekada nama naše mame, iza leđa prigovara „Pozdravi tetu, sine!“ i kako on kao i mi onako bezvoljno mrmlja „Doadan“. Ali dok sam čekao da u mislima odgledam nastavak tog prizora u kom teta pomiluje bradatog Šveđanina po glavi i kaže mu „Lijepo moje, slatko, kako si ti meni fin dečko“, shvatio sam da sam taj film već gledao.
Mjesto radnje bila je Slovenija odnosno slovenske planine, a glavne uloge u njemu glumili su balkanski Šveđani, ljudi koji također ne vole neobavezno čavrljati sa neznancima i koji se također ne vole pozdravljati na ulicama svojih gradova, ali koji iz nekog razloga u planinama već desetljećima uspješno provode svoju verziju akcije Säg hej.
Zapravo, razmišljajući o tome da se Slovenci u planinama dosljedno i vrlo ljubazno pozdravljaju, a uzimajući u obzir ekspertizu švedskih naučnika o ljekovitosti tog čina, konačno sam uspio sebi odgovoriti na pitanje zašto Slovenci tako rado planinare, pitanje na koje je odgovor ostajao nedostižan i najvećim umovima današnjice, kao na primjer Slavoju Žižeku, koji je nekoć iskreno priznao da mu i nakon godina promišljanja ostaje neshvatljivo zašto bi se netko iz doline uspinjao na vrh brda pa se s tog istog brda spuštao u tu istu dolinu, kada bi mogao sve to vrijeme u dolini čitati dobru knjigu.
Ali eto, ono što je bilo nejasno Slavoju Žižeku i svim drugim velikim misliocima, posve je jasno gradskim vlastima švedskog gradića Luleå.
„Pozdraviti svoje susjede je mala stvar, ali istraživanja pokazuju da to može doprinijeti društvenim vezama i ima pozitivan učinak na zdravlje, sigurnost i dobrobit“, objasnili su oni smisao akcije Säg hej, akcije koja bez marketinški smišljenog imena, pažnje globalnih medija te bez naučnika i njihovih naučnih saznanja već desetljećima traje u slovenskim planinama.
Gore odu usamljeni kao sjeverni Šveđani, a dole se spuste društveno povezani te puni zdravlja, sigurnosti i dobrobiti
Kad Slovenci krenu u planine, oni krenu pozdravljati jedni druge i smiješiti se nepoznatim prolaznicima, a vrlo često i zaplitati se u prijatne, usputne razgovore o vremenu i slično nebitnim stvarima. I kao planinar početnik mogu vam iz vlastitog iskustva posvjedočiti da su slovenska brda mjesto na kom se čovjek ne osjeća baš nimalo usamljeno. Zapravo, sasvim ozbiljno ću ovdje zapisati da su Šveđani iz Luleå zapravo otkrili toplu vodu, odnosno da su otkrili slovensko planinarenje.
Biće da je dakle Slovencima posve intuitivno oduvijek bilo jasno da je pozdraviti nepoznatog čovjeka na šumskoj stazi koja vodi od Pokljuke prema Triglavu mala stvar, ali da to može doprinijeti društvenim vezama i ima pozitivan učinak na zdravlje, sigurnost i dobrobit, samo što tu svoju intuiciju nikada nisu naučno istražili niti su iz nje stvorili neku veliku, društvenu akciju o kojoj će pisati veliki svjetski mediji poput BBC-ja, The Guardiana i Velikih priča.
Neki su sumnjali da Slovenci planinare jer im se sviđa osvajanje planinskih vrhova budući da kao narod u svojoj povijesti nisu osvojili ništa veće od titule prvaka Evrope u košarci, neki da ih, onako male, mami pogled sa visine, a neki čak i da u njima ima nečeg autodestruktivnog pa zato izazivaju sudbinu hodajući po liticama i verući se po strmim stijenama, kad ono Slovenci na dvije tisuće metara nadmorske visine grade društvene veze. Gore odu usamljeni kao sjeverni Šveđani, a dole se spuste društveno povezani te puni zdravlja, sigurnosti i dobrobiti.
I dobro, znam ja da će se sada mnogi priupitati zašto se Slovenci pozdravljaju samo kada se kreću uzbrdo ili nizbrdo, bilo planinskom stazom, gondolom, stepeništem ili liftom, i da će se netko sjetiti one uzrečice koja kaže da je pravi Slovenac samo onaj koji se bar jednom popeo na Triglav, pa da će sigurno netko na kraju zaključiti kako pravi Slovenci u planinama pozdravljaju druge prave Slovence i sa njima grade društvene veze, dok im to u gradovima punim bosanskih radnika, sirijskih migranata, japanskih turista i crnoputih košarkaša Olimpije ne pada na pamet.
Znam i da će neki bosanski šaljivdžija, siguran sam, samo zamahnuti rukom i reći da je lako Šveđanima i Slovencima pozdravljati se kada svi govore istim jezikom, a ne kao na Južnom Balkanu gdje svaka šuša maše svojim pravopisom i gdje se komšije i susjedi čas ne kontaju, čas ne kuže, a čas ne razumiju.
Ali na kraju, plašim se da će ipak najviše biti onih koje će akcija Säg hej i spoznaje švedskih naučnika o korisnosti pozdravljanja potpuno zbuniti pa će kraj ovog teksta dočekati raskolačenih očiju i najozbiljnije se zapitati: „Šta su to društvene veze i koji će mi to k..ac!?“
4 - 0
Terapeutski učinci prirode: Kako boravak u prirodi utječe na naše mentalno zdravlje
Integriranje prirode u svakodnevni život može biti ključno za očuvanje mentalnog zdravlja, stoga je važno cijeniti i njegovati vezu s prirodom kako bismo održali harmoniju između uma, tijela i okoliša.
U modernom dobu, dok se svijet sve više okreće brzini, tehnologiji i urbanizaciji, često zaboravljamo na jednostavne, ali moćne terapeutske benefite koje nam pruža priroda. Boravak u prirodi ima nevjerojatne učinke na naše fizičko, ali i mentalno zdravlje. Ova veza između prirode i ljudskog blagostanja ima dugu povijest te je u raznim kulturama priroda bila tretirana s poštovanjem i divljenjem. Stara vjerovanja i filozofije iz različitih dijelova svijeta učile su nas da je povezanost s prirodom ključna za harmoniju uma, tijela i duha. Međutim, znanstvena istraživanja su tek u novije vrijeme počela otkrivati zašto je to tako. Evo kako priroda pomaže mentalnom zdravlju
Smanjenje stresa
Boravak u prirodi pruža prostor za opuštanje i odmor od užurbanog okruženja. Zvukovi ptica, mirisi biljaka i šum vjetra stvaraju mirnu atmosferu koja smanjuje razinu kortizola, hormona stresa, a to su potvrdila i istraživanja. Ovo prirodno terapeutsko okruženje omogućuje tijelu da se opusti što rezultira smanjenjem tjelesne napetosti i stresa koji je uzročnik brojnih kroničnih bolesti cijelog organizma.
Poboljšanje raspoloženja
Brojna istraživanja povezuju boravak u prirodi s povećanim lučenjem endorfina - hormona sreće. Ljepota prirodnih krajolika, kao i fizička aktivnost koja proizlazi iz šetnji prirodom popravit će vam raspoloženje već kroz nekoliko minuta. Ovaj pozitivan emocionalni utjecaj može imati produljeni učinak na poboljšanje raspoloženja što znači da će nas pratiti i jednom kada se vratimo u urbanu sredinu. Zato bi bilo dobro da svakodnevno odvojimo barem malo vremena za boravak u prirodi kako bismo vodili sretniji život.
Povećana koncentracija i kreativnost
Povezanost s prirodom ne koristi samo raspoloženju, također može poboljšati i kognitivnu funkciju. Vrijeme provedeno u prirodi može poboljšati pamćenje, pažnju i vještine rješavanja problema. Priroda pruža odmor od stalnih stimulacija i distrakcija modernog života, dopuštajući našim umovima da se odmore i regeneriraju. Studija objavljena u International Journal of Environmental Research and Public Health pokazala je da je 25-minutna šetnja u prirodi poboljšala kognitivne performanse više nego šetnja u urbanom okruženju. To može biti posebno korisno za osobe koje se nose s kognitivnim oštećenjima uzrokovanim stresom ili stanjima poput ADHD-a.
Smanjenje simptoma anksioznosti i depresije
Priroda može biti moćan alat u borbi sa simptomima anksioznosti i depresije. Više istraživanja je pokazalo da provođenje vremena u prirodi može znatno smanjiti simptome ovih mentalnih poremećaja, a priroda također ima sposobnost da privuče ljude u sadašnji trenutak i tako otpuste brige koje su im na umu. Prizori, zvukovi i mirisi prirodnih krajolika potiču nas da budemo svjesni trenutka, promičući osjećaj prisutnosti i povezanosti sa stvarnošću. Ova svjesnost može pomoći ljudima da pobjegnu od ponavljajućih obrazaca negativnih misli povezanih s anksioznošću i depresijom.
Bolja otpornost na svakodnevne izazove
Redoviti kontakt s prirodom može povećati našu otpornost na izazove života. Priroda potiče osjećaj pripadnosti i povezanosti, što nam može pomoći da se učinkovitije nosimo sa stresom i svakodnevnim poteškoćama. Kada se suočavamo s usponima i padovima života, oni koji imaju snažnu povezanost s prirodom često pronalaze utjehu i snagu u njoj. Provođenje više vremena u prirodi može potaknuti osjećaj povezanosti s nečim većim od nas samih, pomažući nam da razvijemo dublji osjećaj svrhe i otpornosti. Također, priroda nas uči važnim životnim lekcijama poput prilagodbe, strpljenja i ciklične prirode promjene. Ove lekcije mogu biti posebno korisne kada se suočavamo s izazovima i neuspjesima u životu.
2 - 0